21) Šaptač

Doista je lijepo. Pored svog straha odvojio sam se, otišao sam korak naprijed. Polomio sam sve granice, srušio sve ekstreme. Sad, dok lebdim u zraku, korak daleko od litice, nije mi briga šta misle oni koji još uvijek osjećaju tlo pod nogama. Meni je u zraku odlično. Osjećam se slobodno, po prvi put izvan okova, izvan dosega ljudske gluposti. Ovaj svijet je plinska komora, a ja jedan od kretena koji stružu noktima zidove da oni vani pojačaju plin. Nema ni tebe anđele, iako si tu blizu, tako si daleko. Nema nikog. Ne osjećam se usamljeno, čak ni glupo. Samo osjećam neku tupoću, tup sam kao ud. Mozak ne reagira na ništa, opijen sedativima koji bi konja oborili. Nema čežnje, nema žaljenja. Ne kajem se, nemam više za šta. Sve sam grijehe okajao dok sam još bio korak od onog gdje sam sad. Nemam šta da volim, nemam koga da volim. Ni tebe anđele, jer sam tebi ostavio gotovo sve što sam imao. Nemam čega ni da se sjećam. Sve lijepe uspomene, na onom mom “koncu života” su ostale zapetljane u divljim noćima, noćima svega onog što je život nudio, a ja uzimao. Povrh svega, ostalo je samo par trenutaka. Šaka sekundi, koje su bile i dobre i loše. Toliko loše da sam zaglavio na stranputici na kojoj sam bio, a ipak suviše dobre da bih se kajao za njih. Ostalo je par fleševa, par uzdaha, nekolicina zagrljaja, i jedan poljubac. Tad sam se opržio, kao nikad. Nije bio prvi, nije bio ni drugi, ni zadnji, ni stoti. Nije bio ni od svetice, ni od kurve. Nije bila ni prava, ni pogrešna. Bila je ista kao ja. Imao sam kasnije ljepših i boljih. Jedan put sam u životu zbog žene lomio zid glavom. To je bila ona. Doduše bio sam toliko zelen i mlad, da sam kasnije bio sretan jer je bilo tako rano. Sve sam naučio prerano, pa i to. Od tada i jesam pogrešan. Pogrešan za svaku. Ironija svega na kraju pogrešan i za nju. Poslije tog spajanja usana, glave i zida naučio sam ono što mi ide najbolje u životu. Gledanje u oči i laganje, čak i da ne trepnem. Doveo sam to do savršenstva. Mekim dodirima, još mekšim riječima učiniti da svaka otvori vrata da uđem i onda upropastiti sve, elegantno. Na kraju sam njoj tim dodirom brisao suze i tiho šaptao na uho da je kraj. Još jedan trofej u vitrini, tako je završila. Nije to zaslužila, ali takav sam. Od tog dana bez trunke skrupula, bez sekunde dvoumljenja šaptao sam svakoj. Lagao tako jednostavno, lepršavo. Imao sam poslije nje ljepših i boljih, ali ona ima posebno mjesto. Ona me nije naučila tome, ali me natjerala da naučim. Naučio sam ono što me dovelo tu gdje sam sad. Naučio sam sve ono što mi je ostalo nakon svih tih koje nisu izdržale i koje su otišle, svih tih koje su ostavile kamenčiće, svih tih zbog kojih si mi ti, aneđele, objasnila da nisam ukrotio ljubav i da o njoj ne znam ništa. Sad sam tu, lebdim. Osim još par sekundi do konačišta i grumenom sekundi koje ću i mrtav pamtiti nemam ništa, ali mi ni ne treba…

stru481039
Život je teškaš, brze pesnice od čelika, ti nebi patos ljubio pa mora da se trenira !!

Komentariši