Išao sam daleko. Snaga je kaskala. Moj at je prestao i vjerovati da naš put ima kraj. Gotovo sam klonuo. Cilj je bio jako daleko. Handžar je odumro za pasom. U daljini se ukazivao grad. Činilo se da je Bog sam Eden na zemlju spustio. Kao da su meleki sadili bašče i brali plodove sa palminog drveća. Ptice su letjele nad nebom. Sve se činilo spokojnim i skrušenim. Spustio sam glavu na čas. Noge su propadale u pijesak. Bilo je vruće. Žedan at, žedan ja. Usmjerio sam pogled k nebu. Činilo se da je zauvijek određena dnevna svijetlost. Kao da je Mjesecu svejedno bilo, hoće li ikad osvijetljen visiti o tankoj nevidljivoj niti na nebu. Iz grada je dopirao tek poneki glas. Čudna svijetlost je obasjavala čaršiju i avlije. Vidio sam čovjeka na uzvisini iznad grada, pojave junačke. Stajao je uspravno i ponosno. Htio sam prići gradu, jer vrućina me ubijala, a kad je popuštala napadala je žeđ. Htio sam prići gradu, ali nisam mogao ni pomaknuti se. Noge su stajale ukopane u pijesku. Tonule su dublje. Pokušao sam maknuti pijesak s nogu, ali tonule su samo dublje. I još dublje. Predao sam se i podigao glavu prema gradu, žaleći ne za životom, već tom oazom. Želio sam vidjeti to izbliza. Želio sam proći tom čaršijom i biti djelić tog svijetla i raskoša bar na čas. Kako god, pomjeriti se nisam mogao. Primjetio sam da čovjek lica junačkog nije više bio sam. Oko njega su bile stotine jahača. Barjaci su lepršali na vjetru. Sve je utihnulo na čas. Junak se isticao među njima. Stajao je na čelu i posmatrao grad. Na njegovom licu, punom bora koje su pričale prošlost samo njemu, kad bi ih gledao u svom liku na rijeci dok se umiva, rađala se čudna crta. U njegovim crnim očima krila se strepnja i strah. Taj čovjek nikad nije strahovao za sebe. Njegova pojava jasno je to govorila. Više i nije gledao grad. Gledao je u daleko pustinjsko prostranstvo. Gledao je u mene. Njegove oči, bunar svega što bi čovjek mogao zamisliti osim nade, kristalne su suze proljevale niz obraze. On je umro tu. On je čas hodao, čas stajao, osmatrao, ali on je umro. Takav čovjek nikad nije plakao. Ne pred ljudima. Jahači su stajali izgubljeni. Kada toliko ljudi na jednom mjestu šuti, jasno je da ih je okovala nesreća. Nisam shvatio. Takav mi je izraz lica bio. Gledao sam nijemo u njega. Činilo se da je sve na njemu umrlo osim njegovih obraza. Kao da su prvi put u životu osjetili suze na licu. Oživjeli su kao ona oaza usred pustinje. Kao grad bez zidina koji je svijetlio, kao Eden. Junak me pogledao još jedan put, kao da je tražio od mene da sklopim oči i prestanem disati na tren. Na tren koji je slijedio. Sklopio sam oči. Vidio sam vrtlog sjećanja i osjećaja. Vidio sam planininu i divlju rijeku koja je presjecala stijene klanca. Sunce je zalazilo za planinom. Činilo se kao da je sve žalilo za Suncem. Kao da je sve počelo plakati jer se spušta noć. Sve je što bi čovjek poželio vidjeti u tom trenutku je nestajalo je pod velom noći. Dan je plaćao danak. Poželio sam otvoriti oči. To i napravih. Napravih i pokajah se. Nije bilo Edena, nije bilo ni svjetlosti. Palme su počupane ležale, bašče su gorjele. Zelenilo se crnilo, kad da je mrki ugalj posut po livadama. Posut pa zapaljen. Pa izgorio. Na kraju ostalo crno i sivo. Dvije vojske su se smanjivale. Svjetlost se izgubila u crnom nebu. Žar se spuštao sa neba. Sijevalo je. Sijevala je i sablja junaka. U njegovom mrkom pogledu čučao je bjes. Čas čučao, čas ustajao. Sijevale su sablje, koplja i budzovani. Ona tišina pala je bez ispaljenog metka pred najezdom bubnjeva i ratnih taktova. Dušman je navirao, jahači su mahali sabljama, svi su padali. Nijemo sam stajao. Ni slutio nisam da neko može takav raj uništiti ratom. Nisam ni pokušao odbraniti to mjesto. Mjesto za koje bi sto života podijelio, samo da ga vidim na tren izbliza. Nisam se pomaknuo. Pognuo sam glavu i pogledao noge. Pijesak je bio čvrsto utaban pod nogama. Noge su bile slobodne. Podigao sam pogled da vidim Eden, ili ono što je ostalo od njega. Junak je stajao sam na polju. Turban mu je bio pocijepan, lice krvavo. Stajao je kao pobjednik, a megdan je tvrdio da su svi izgubili. Onda pade na koljena junačka, uboden sa leđa od poluživog-polumrtvog neprijatelja, posljednjeg od svoje vrste. Pogledao sam ga u oči. Nije ih ni bilo. Gledao me sa praznim očnim šupljinama. Onda pade. Zauvijek. Pade i dušman. Padoše obojica. Nasta tišina. Nestade bubnjeva i truba, buke sablji i hrabrih povika. Zaklopio sam oči. Teški kapci pali su pred oči. Svitalo je. Sunce se dizalo nad planinom. Sve je oživjelo. Rijeka je hučala i hitala niz padine. Sve se vratilo kao što je i bilo. Otvorio sam oči. Prizor koji sam vidio skamenio me na mjestu. Od tad sam samo kip, samo statua, postavljena tu da opominjem buduća pokoljena. Suze su mi se skamenile na licu. Od boli raspade se kamen. Od boli raspade se stijena. Od boli raspade se ja. Vjetar je raznosio ono što je ostalo od mene. Išao sam daleko, išao bi i dalje, samo da mi je razumjeti ovaj san.
30) Eden
