Vuk

Bilo mi je čudno što mi to sve priča ali nalazio sam priču zanimljivom. Ne toliko koliko je on iz priče bio zanimljiv. Štaviše postao mi je zanimljiviji od aveti. Na koncu osjetio sam neki siv ton i primjesu tegove bojanu kistom čije dlake bijahu ljepljive od hladne boje. Neka hladna boja sa malo crvenog tona, kao da je u paleti ta hladna boja prekrivala crvenu, pa je kist preduboko uronio, kupeći nehotice neželjenu boju krvi. Avet je gledala u mrtvilo svoje priče prisjećajući se detalja pa nastavi pričati :" Vješajući sjećanja na štrik, najtezež uspomene imadoše preslabe štipaljke, te vjetar otpuha one natopljene zlom ne mogavši ih osušiti. On krenu kupiti ta sjećanja iz blata i prašine i stade ih otresati, sjećajući se pritom svake pojedinačno. Sjećao se svega, svih detalja. Sjećao se svake noći i svega što je gubio kada je dobijao na kartama. Ništa nije promaknulo, pa ni onda kada su ga tih noći čekali. Oni trenuci kada su mu se zjenice širile, kada je čuka brže kucala, a damar izoštravao osjetila, svi problemi, sve je pisalo u sjenama. On tu nije volio hodati, a tu noć dugo se zadržao. Predugo. Pred kraj šetnje, kada su se vec izlistale tuče, bijes i izdaje, oni trenuci kada je leđa naslanjao na zid, a šake dizao da se bori, u vidu fleševa bljesnuše i noći prospavane na krivim mjestima. Naposljetku i sve ljubavi. Nikad nije bilo ni jedne da nije završila incidentom. Tad se u naletu hedonizma nasmija na čas, no samo na čas dok ne upozna sumnju koja će sve promijeniti. Sumnja u okrilju hedonizma, pakla, grijeha i onog što će biti...."

Zbog tih usluga devet od deset su ga mrzili ali šutali bi zbog straha. Onaj jedan, sigurno se pitaš šta je sa tim jednim, taj ga je volio u toj mjeri da bi život dao za njega. Najkraće rečeno, plivao je u mutnoj vodi, a svojim blijedo smeđim očima u svakoj prilici vidio bi više od drugih, igrajući takve poteze da bi i veliki Gasparov ostao osramoćen. On nije čekao mamurluk već bi ga preduhitrio sa novim potocima zle tečnosti. Kažu da nije zlo u rakiji već u ljudima. On u to nije vjerovao. U svom životu nije poznavao dobre, loše i zle ljude. Ljude je dijelio prema tome da li ih voli ili treba. Sve ostale varijante, ovosvjetske podjele njega nisu zanimale i nije imao vremena da razmišlja o njima. Ležeći u sjeni, dok se prve zrake prolamaju niz obronke planine on shvata da je kraj na pomolu. Nije strah ono što kola njegovim venama, nije ni bol, već nešto što on nije mogao razumijeti. On je sve stvari doživljavao na sebi svojstven način. On to nije osjećao prije, nije ni vidio. Njegove oči gledaju svijet kroz nijanse drugih boja, stvarajući varljivu sliku o ljudima pored njega. On zna ocijeniti ljude gotovo perfektno, njegova procjena bježi maksimalno milimetar od onog kako jeste. On zna predvidjeti potez protivnika, pročitati osjećaje i namjere u očima bilo koga, samo ne sebe. Radi njegove gluposti i suze su puštane. On te suze nije primijetio, a oduvijek je imao savršen pregled one ploče sa kvadratićima i oznakama, pijunima, kraljevima, zvane život. Izvadio je cigaretu, zapalio je, povukao dug dim i nestao u vlastitoj odsutnosti, šuljajući se u onim sjenama u koje baš i nije zalazio.

Naposlijetku poče da mi propovjeda : "On je igrao igru koja je počela mnogo ranije od sinoć, igru u koju je zapetljano pola njegovog svijeta. Otkad zna za sebe i otkad njega ljudi poznaju, svima je jasno da on oduvijek hoda na tankoj niti. Suviše je mlad bio kada je shvatio da šta god napraviš smrt je na kraju neminovna. Shvatio je da kad god razmišlja o novoj gluposti koju će napraviti i postavi sebi pitanje :“Šta je najgore što se može desiti?“, da je odgovor daleko lakši od tegoba koje njegov čelični um može da podnese. Kao rezultat živio je život bez strahova i barijera, a tek poneki limit je postojao u sjenama i mračnim prostorima njegovog uma. U te prostore njegove misli nisu zalazile često tako da je odavno zaboravio na tri vrlo važne granice u ljudskom životu, ne znam, neću i ne mogu. Savjest je upoznavao teško, jednostavno nije bilo dovoljno vremena da sjedi i razmišlja gdje je pogriješio. Uvijek su tu nove greške za napraviti, nova noć za proživjeti. Kad ju je jednom pak upoznao, naredio je sebi da ne prestaje raditi nove gluposti bježeći pred starim greškama, prošlosti i savjesti. Te samoće i noći se bojao i stalno je bježao od njih. Kad bi napokon stigla, kad bi mu puhala za vrat on je malim šarenim veselicama mijenjao percepciju i boju stvarnosti, bojeći je najšarenijim halucinacijama i tripovima. Da je više gubio u životu možda bi bio drugačiji, možda bi bio normalan čovjek, ukoliko takav uopće postoji. Zato je bolje reći bio bi kao svaki drugi prosječan čovjek, znao bi kad je noć i kad je dan. No on nije znao za te stvari. On nije znao za pojam morati. Nije znao kad je kraj predstave i kad se ide kući. Nije znao mnogo stvari koje je trebao znati ali zato je znao za alkohol, razuzdane noći, djevojke svih mogućih manira, ljude, životinje, marionete i igrače. Poznavao je svaku ulicu, birtiju, kockarski astal, kurvu i dangubu, u širom i užem zavičaju. Nije bio glup, ali ni previše pametan. On nije igrao igru iz potrebe već što drugačije nije znao. Loš momak, nikom dužan, sa puno zlih stvari na pameti, tako su ga opisivala devetorica od desetorice koja su ga nekada nekom prilikom na nekom mjestu upoznala. On je čovjek sa asom u rukavu u svakoj prilici. On je tip čovjeka koji u svakoj nesreći naleti na vas i vi mislite da je on rješenje vašeg problema. On se razbacivao dijeleći usluge. On je uvijek znao čovjeka, koji zna drugog čovjeka, a taj pak zna sina od žene čiji muž treba riječ da kaže da se vaš problem riješi. No nikad džabe. Mnogo mu je ljudi ostajalo dužno. Neke dugove nije ni tražio, čuvajući ih za nedaj bože, druge je cijedio iz ljudi..."

U tragovima kočenja sam pravio greške, u osvrtanju. Priča mi da je poenta svega jasna, da sam griješio kada sam analizirao postupke, da to ni u ludilu nisam smio raditi. Kaže da će me to i ubiti, da je već vidjela sve pa i kraj. Trebao sam nastaviti rušiti kada sam jurio u tami, ne gledajući koga sam gazio. No mene je savjest stizala jer nikad nisam znao jednom kad stanem i vidim da me stiže trčati. Ja sam je uvijek čekao. Tako sam i prso. Kaže da me poznaje i da je došla po danak. Nekad se i pitam ima li zla koje me nije upoznalo. Ima li nešto što uradim za posljedicu pojavu koja neće doći po danak. No to je odveć čudan danak. Danak će biti novi list i samoća, opet. Ovaj put ću sjediti i čekati da se sve opet krene rušiti. Sve se rušilo, pa sam krpio i gradio opet, ali sad toga nema. Nema borbe, nema mača, samo čekanje kraja u očaju. Gledam to zlo ispred sebe, a pogled mi se gubi u podočnjacima čađavog lica. Neke fraze, neke čudne riječi izlaze iz usta utvare noći, kao da sam ih negdje čuo, kao da sam ovo već vidio. Želim da ne mislim o onom što avet priča, ali zlo u meni je jače od straha. Da sam se više bojao ne bih griješio u životu. Vodio sam se sa onom "Šta je najgore što se može desiti" i nikad se nisam bojao posljedice. Da jesam bio bi drugi čovjek. Ovako cinično izazivam zlo da nastavi. Pita me da li sebe smatram dobrim. Držim usne u karakterističnom položaju, iz kojeg dim klizi u nepovrat. U sebi se smijem i avet to primjećuje. Na pitanje da li ima jedna uloga koju sam u životu igrao fer prestajem se smijati. Savjest me pritišće i zlo popušta. Znam da nema. Nisam igrao fer, nisam bio dobar. Nisam bio dobar sin, dobar brat, dobar prijatelj i dobar suputnik. Jedino što sam umio je kad je bilo teško biti u prvoj liniji odbrane i ginuti za neke ljude. Ono što je zanimljivo da nikad u dobru, u smijehu, u sreći nisam znao biti dobar. Tad sam griješio i bio loš, tad sam gubio ljude iz svog života. Ja sam uvijek jurio tako brzo da je ulica nestajala u jednoj tački u daljini, a ljudi su ostajali stajati nepomično poput uličnih svjetiljki. Kad najgore je ja najbolje vidim i tad sam se okretao, jurišao ali tad ljudi više nisu marili. Ostajao sam izolovan u brzini moje pojave. Sad se avet smije...

U tami noći družio sam se sa čudnim pojavama. Bilo je raznih sugovornika, prolaznika, odveć zastrašujućih. Sad za astalom sjedi nešto što nisam vidio do sad. Čak i sad je slabo vidim. Blješti plamen svijeće na licu čudnih kontura. Previše sam mlad bio da se družim sa takvim pojavama ali nisam birao. Birala su sjećanja u meni i savjest te njeno prokletstvo. Opet sam na početku mada sam sve već vidio. Ubio sam sebe, ubio sam druge, ubili su mene. Vodio sam ratove sa nemirima. Dejstva rata su me slamala. Borio sam se i padao, gubio i vraćao. Nisam se predavao nemanima, nikad. Shvatio sam naposljetku da sam proklet. Nekad u vremenu nečije su usne kletvu klele. Od tada u praznim noćima, u samoći okovanom tamom i dimom cigarete, okrunjenom tupim pogledom i krikom duše družim se greškama. Družim se sa onim što oči ljudske ne vide, uši ljudske ne čuju već duša ljudska osjeća. I tad kad je najgore ja pišem, pišem da ne popustim, da ne poludim, da me utvare noći ne obore. Sreća da sam dio duše ostavio tebi, uzela si ga i čuvaš ga anđele daleko od zla i grijeha, ti ga umivaš čistom krvlju svoga tijela. Ali noćas sam u strahu jer ovu avet nisam vidio, ne poznajem je. Priča sporo i tiho, grubim glasom koji je strugao dim, poput starog odžaka planinske kućice. Ugasila se i svijeća, pa sad samo oči vidim kad nebo sijevne. Želim vidjeti lice, čekam spreman svjetlo neba i taman kad bljesne opet vidim samo strašne oči. Oči mi poznate opet nestanu u dubokoj sjeni hladne sobe. Avet progovara...

Išao sam daleko. Snaga je kaskala. Moj at je prestao i vjerovati da naš put ima kraj. Gotovo sam klonuo. Cilj je bio jako daleko. Handžar je odumro za pasom. U daljini se ukazivao grad. Činilo se da je Bog sam Eden na zemlju spustio. Kao da su meleki sadili bašče i brali plodove sa palminog drveća. Ptice su letjele nad nebom. Sve se činilo spokojnim i skrušenim. Spustio sam glavu na čas. Noge su propadale u pijesak. Bilo je vruće. Žedan at, žedan ja. Usmjerio sam pogled k nebu. Činilo se da je zauvijek određena dnevna svijetlost. Kao da je Mjesecu svejedno bilo, hoće li ikad osvijetljen visiti o tankoj nevidljivoj niti na nebu. Iz grada je dopirao tek poneki glas. Čudna svijetlost je obasjavala čaršiju i avlije. Vidio sam čovjeka na uzvisini iznad grada, pojave junačke. Stajao je uspravno i ponosno. Htio sam prići gradu, jer vrućina me ubijala, a kad je popuštala napadala je žeđ. Htio sam prići gradu, ali nisam mogao ni pomaknuti se. Noge su stajale ukopane u pijesku. Tonule su dublje. Pokušao sam maknuti pijesak s nogu, ali tonule su samo dublje. I još dublje. Predao sam se i podigao glavu prema gradu, žaleći ne za životom, već tom oazom. Želio sam vidjeti to izbliza. Želio sam proći tom čaršijom i biti djelić tog svijetla i raskoša bar na čas. Kako god, pomjeriti se nisam mogao. Primjetio sam da čovjek lica junačkog nije više bio sam. Oko njega su bile stotine jahača. Barjaci su lepršali na vjetru. Sve je utihnulo na čas. Junak se isticao među njima. Stajao je na čelu i posmatrao grad. Na njegovom licu, punom bora koje su pričale prošlost samo njemu, kad bi ih gledao u svom liku na rijeci dok se umiva, rađala se čudna crta. U njegovim crnim očima krila se strepnja i strah. Taj čovjek nikad nije strahovao za sebe. Njegova pojava jasno je to govorila. Više i nije gledao grad. Gledao je u daleko pustinjsko prostranstvo. Gledao je u mene. Njegove oči, bunar svega što bi čovjek mogao zamisliti osim nade, kristalne su suze proljevale niz obraze. On je umro tu. On je čas hodao, čas stajao, osmatrao, ali on je umro. Takav čovjek nikad nije plakao. Ne pred ljudima. Jahači su stajali izgubljeni. Kada toliko ljudi na jednom mjestu šuti, jasno je da ih je okovala nesreća. Nisam shvatio. Takav mi je izraz lica bio. Gledao sam nijemo u njega. Činilo se da je sve na njemu umrlo osim njegovih obraza. Kao da su prvi put u životu osjetili suze na licu. Oživjeli su kao ona oaza usred pustinje. Kao grad bez zidina koji je svijetlio, kao Eden. Junak me pogledao još jedan put, kao da je tražio od mene da sklopim oči i prestanem disati na tren. Na tren koji je slijedio. Sklopio sam oči. Vidio sam vrtlog sjećanja i osjećaja. Vidio sam planininu i divlju rijeku koja je presjecala stijene klanca. Sunce je zalazilo za planinom. Činilo se kao da je sve žalilo za Suncem. Kao da je sve počelo plakati jer se spušta noć. Sve je što bi čovjek poželio vidjeti u tom trenutku je nestajalo je pod velom noći. Dan je plaćao danak. Poželio sam otvoriti oči. To i napravih. Napravih i pokajah se. Nije bilo Edena, nije bilo ni svjetlosti. Palme su počupane ležale, bašče su gorjele. Zelenilo se crnilo, kad da je mrki ugalj posut po livadama. Posut pa zapaljen. Pa izgorio. Na kraju ostalo crno i sivo. Dvije vojske su se smanjivale. Svjetlost se izgubila u crnom nebu. Žar se spuštao sa neba. Sijevalo je. Sijevala je i sablja junaka. U njegovom mrkom pogledu čučao je bjes. Čas čučao, čas ustajao. Sijevale su sablje, koplja i budzovani. Ona tišina pala je bez ispaljenog metka pred najezdom bubnjeva i ratnih taktova. Dušman je navirao, jahači su mahali sabljama, svi su padali. Nijemo sam stajao. Ni slutio nisam da neko može takav raj uništiti ratom. Nisam ni pokušao odbraniti to mjesto. Mjesto za koje bi sto života podijelio, samo da ga vidim na tren izbliza. Nisam se pomaknuo. Pognuo sam glavu i pogledao noge. Pijesak je bio čvrsto utaban pod nogama. Noge su bile slobodne. Podigao sam pogled da vidim Eden, ili ono što je ostalo od njega. Junak je stajao sam na polju. Turban mu je bio pocijepan, lice krvavo. Stajao je kao pobjednik, a megdan je tvrdio da su svi izgubili. Onda pade na koljena junačka, uboden sa leđa od poluživog-polumrtvog neprijatelja, posljednjeg od svoje vrste. Pogledao sam ga u oči. Nije ih ni bilo. Gledao me sa praznim očnim šupljinama. Onda pade. Zauvijek. Pade i dušman. Padoše obojica. Nasta tišina. Nestade bubnjeva i truba, buke sablji i hrabrih povika. Zaklopio sam oči. Teški kapci pali su pred oči. Svitalo je. Sunce se dizalo nad planinom. Sve je oživjelo. Rijeka je hučala i hitala niz padine. Sve se vratilo kao što je i bilo. Otvorio sam oči. Prizor koji sam vidio skamenio me na mjestu. Od tad sam samo kip, samo statua, postavljena tu da opominjem buduća pokoljena. Suze su mi se skamenile na licu. Od boli raspade se kamen. Od boli raspade se stijena. Od boli raspade se ja. Vjetar je raznosio ono što je ostalo od mene. Išao sam daleko, išao bi i dalje, samo da mi je razumjeti ovaj san.

...onda će biti sada. Pognuo sam glavu. Na rukama mi je tvoja krv. Kapi krvi se slijevaju niz filter cigarete dok dim jezdi sobom. Srce se pravda razumu za ono što je učinilo. Objašnjava kako je to bilo nužno, kako je unutar mene postalo pretijesno, kako nije bilo mjesta za obojicu. Otišao si gore zauvijek, ti koji si sve bitke pobijedio, izbgubio si od onog slabog u čije si ime te bitke vodio. Izgubio si od mene. Možda sam prso, možda sam ranjiv, možda nema tebe da me štitiš svojom hladnom distancom, ali izdržati ću bez tebe. Vuk je najopasniji ranjiv. Imam onoliko lica koliko ljudi poznajem. Čuo sam to negdje. Moja lica su postala naborana, moje oči su postale umorne i spore. Oborilo me nakon dugo neprospavanih noći, i sad sam tu, u snu tumaram dalekim krajevima. Možda sam griješio jer sam previše pričao sa sobom. Možda je trebalo da se baziram na ljude. Kako god, ljudi su slabi. Hijene k'o hijene. Da sam kojim slučajem više razgovora vodio sa ljudima samo mi bio umorniji. To je sizifov posao, a taj razgovor je kamen, koji niti sam želio, nit' isam mogao tegliti. Bilo mi je bolje bdijenje duboko u noć, tu oko 4-5 bih zaspao i ujutro bih bio na istom. Iz noći u noć lomila mi se duša. Presa nastala od težine bremena pritiskala je dušu, mrcvarila je na najdestruktivnije načine, da bi na kraju posljednjim udarom poslala dušu na neko drugo mjesto. Od tada sanjam. Sanjam i tragam za ono malo duše što je ostalo. To je jedino što mi je preostalo. U moru ljudi put će te voditi od kurvi do svetica, lopova i poštenjaka, anđela i demona, ali te niko neće moći razumjeti. Svi vide samo ona lica, ali niko ne vidi čovjeka koji dirigira tu predstavu. Konci su popustili, marionete su postale nepokorne, i desilo se ono što se desilo. Rekao si i uradio ono što jedna glava misli. Lica su se u početku grčila, da bi onda izdala i sebe i dirigenta, te počupala konce i zauvijek prekinula vezu koja ih je vezala za jedan um. Od tada maske više nemam, već jedno blijedo lice, jedno jedino koje mi je ostalo pokušavam prilagoditi situacijama, ali ne uspjevam. To lice, dar i prokletstvo baš kao i talenat u sredini u kojoj sam odrastao ili je kupilo simpatije, ili neprijatelje. Bitno da nema tebe, maske, moga pratioca. Laku noć, snivaj snove daleko od mene. Uništio si me.

Nekada davno sam krenuo sa ovom pričom. Rekao sam tad da u meni živi demon, drugi ja. Jedan je bio višak od nas dvojice, a ipak jedan bez drugog nismo mogli. Sinoć sam sanjao prometnicu. Mahao sam. Mahao sam svom tijelu. Vidio sam sebe kako lebdim. Plovio sam nebom. Mirisao sam olakšanje koje je ubijalo tegobu u meni. Ja, onaj dole, se nisam mogao suzdržati. Lice koje se suza i ne sjeća, lice koje ne pamti kada ih je zadnji put vidjelo, bilo je izbrazdano sa dvije svjetlucave linije. Sagnuo sam glavu. Otišao sam. Mislio sam o svemu onom, što sam ja, onaj gore učinio. O svemu onom što me ubijalo noćima, svemu onom što sam morao pobijediti i otjerati. Borio sam se sam sa sobom. Nakon svega što smo ja, onaj dole, i ja, onaj gore, prošli, bilo je teško. Vole te mnogi, mene, onog gore. Ali onaj gore je morao da ode. Pucao sam po šavovima, i onaj gore je tamo gdje jeste. Tako je. To se ne može mijenjati, to se neće mijenjati. Krajnje odredište onog gore ne želim znati. Zato sam sagnuo glavu i otišao sa raskrsnice. Dovoljno dobar za desno nije, dovoljno loš za lijevo nije. Lijevo važu rečenice koje je rekao, stvari koje je radio. Tek poneka riječ, poneko djelo važe desno. Savjest je na rubu desne strane, ipak kajao se... Ne znam gdje si, ne znam kako je vaga odlučila. Ono što osjećam je da moram da nadoknadim mnoge stvari za tebe. Ti si svoje dugove otplatio i na dno si sa sobom poveo sve koji su ti se nekad zamjerili. Sve si ih oborio, i ljude i lešinare, zmije i crve, koji su zaslužili ali i one koji to nisu. Sad si gore. Žao mi je što si gore, ali moralo je tako da bude. Ljudi su uporno gledali tebe. Svi su zaboravljali mene. Mene unutra. Ponekad mislim da tebe i nema, da sam sve ovo samo ja. Možda sam te izmislio jer sam bio slab da pokažem sebe drugim. Možda sam te stvorio da bi se odbranio od drugih, a sada te više nema. Neće biti kad otvorim oči, neće te biti ujutro da mi lijevu nogu podmetneš. Kako god predugo si bio u meni. Suviše dugo da bi se vratio sebi kakav sam bio nekad, suviše kratko da bi postao demon kakav si ti. Učinio si da ne volim ljude. Učinio si da ne volim sve što je vezano za masu. Učinio si da neke stvari ni ne pokušam spriječiti, ali zato da unaprijed znam osvetu kada se dese. Sada znam boriti se sam, oduprijeti se ljudima i crvima i lešinarima. Ipak nešto više ne znam. Ne znam da volim kako sam prije volio. Moje uho više neće slušati sav spektar šarenih zvukova dok sunce igra igru refleksije sa vodom. Jer moje lice u toj vodi je oronulo, izbrazdano je bolom i tegobom, zauvijek osakaćeno ciničnim osmijehom, grčem. Ostavio si mi onaj pikov as, kartu u rukavu. Izvlačiti ću je samo kad je nužno, kad jurišam do posljednjeg daha. Danju ću lutati ulicama ovog sivog grada, najljepšeg grada sa najlošijim ljudima. Izgledaću kao čovjek koji pazi da ide malen pod zvijezdama. Držati se mraka i sjene i čekati noć. A kad padne noć...

Sat kuca. Dim mi grize krvave oči. Proširene zjenice se cakle. Odlučan pogled oboren je u kut prostorije, u prazno. Teško dišem. Usijana glava po ko zna koji put vrti iste slike. U drskim očima spremnim na sve prolama se odsjaj svijeće sa stola. Ruka mirno odmotava tkaninu. Fildžan pijem naiskap. Uznemirana noga cupka dok prsti lijeve ruke grčevitim stiskom hvataju beretu sa stola. Škljocaj odzvanja. Stavljam kapu i izlazim, odlučno. Odlučan sam da završim s tim. Sitni su sati i grad odavno spava. Koristeći lijevu nogu kao težište, desnu naslanjam na zid zgrade. Moja silueta na ulici nije ništa do slike drveta na prostranoj livadi sa soka fruktala. Nigdje nikog. Srce lupa i pritisak je veći. Slutim prisutnost zla. Bijesna glava mi ne pomaže. Unutra mene sve pršti dok se lomi odluka. Repetiram i dižem glavu. Hladnoća šuti dok cipelom gazim kroz snijeg koji škripi. Iz koraka u korak hodam sve brže, ali dio mene ne pristaje. Ruka drhti i stajem. Gledam se u izlogu prodavnice. Vidim samo stranca kojeg ne poznajem. Zar sam toliko poludio, da porušim sve te ljude? Sve sam ih porušio. Nemam više ni sa kim ni protiv koga. Još samo vidim svoj odraz u izlogu. Ja protiv sebe. Čovjek nije svjestan. Ni postojanja sebe, ni više sile, ni drugih. Zatucan u navikama, društvu, boluje od tuđe misli i riječi. I gotovo uvjek ratuje sa onim koji tu riječ i misao prikazuju onako kako njemu ne odgovara. Tek poneki avanturist, pustolov, se usudi ratovati sa sobom. Voditi ljute bitke sa svojim srcem, nemirima, strastima, požudama, mislima, riječima i razumom umiju tek neki. Još rijeđi su oni koji će priznati poraz od samog sebe, pokajati se i krenuti dalje iznova. Tu, u debelom hladu noći sjedim ja. Niti jedan historičar, hroničar svijeta ( možda ni svi skupa ) nebi bio kadar opisati formaciju jedinica, taktiku, razaranja, dejstva rata kojeg sam vodio sa sobom. Kad bi čovjek mogao čuti udare bubnjeva, krik i povik ratnika, kako se prolamaju megdanom gluh bi na mjestu ostao. Ove noći, kad se dvije kazaljke sretnu i spoje u jedno, kada tmina prekrije sve, prolomiće se neobičan zvuk. Ratne sjekire će biti otkopane, trube će zagrmiti, bijele zastave će biti spaljene i vodiće se bitka do posljednjeg daha. Barjaci dva ljuta neprijatelja stajaće prsa u prsa jedan drugom. Ja protiv mene. Znam neću moći spavati. Pokušati hoću, ali zaspati neću. Dugo ću se vrtiti, i kriti pogled od bojišnice. Strah me ishoda. Uvjek me bilo, i uvjek će biti. Čuće se gusle. Ujutro, kad svane, kad me umornog krene uzimati san, kad zrake sunca provire u sobu, pobjednik će stajati na megdanu. Tad ću znati što mi je činiti. Sad to ne znam, ali nije moje ni da znam. Moje je da se pripremim za "dugu mračnu noć"...

Ovaj čovjek ne postoji, on je sjena čovjeka koji tumara po ćoškovima zidova poput pauka. Tama i nije tama. To je samo nedostatak svijetla. Ludost je nada u kojoj okupiran čovjek banči noćima da bi dočekao jutro, u kojem će pospan i paranoičan biti poput bombe u rukama serijskog luđaka. Opasan po sebe, po društvo, po zlo i po dobro. Drske oči u kojima lebde izgubljene i proširene zjenice, odavno bleje tupo u prostor. Prazan i obrisan prostor, poput one linije koja šiklja venama, nema odgovora na pitanja nastala usljed neprospavane noći. Bez razloga i gleda. Znoj kao bijela kristalno čista kuta psihijatra, psihopate iz psihotrilera obavija tijelo. Tijelo koje je nekad pripadalo čovjeku koji se odupirao vjetru da ga ne okreće, pa ga je na kraju pomeo uragan i odveo u beskrajnost ludosti. Ludost nema granica. Ludost je odgovarati na pitanje zašto sve to. Ludost je smijeh koji se prolama tamnom prostorijom dok se znojno i hladno tijelo grči na podu. Pogled u kojem najveći optimist, kojem su potonule lađe postale podmornice, više ne nalazi nadu ,u tom pogledu u kojem čuči sva raskoš ludosti, koja iz noći u noć doživljava renesansu. Kada tripovi kidaju konce realnosti, kada metak iz cijevi serijskog luđaka poleti, pa završi u glavi slučajnog prolaznika koji je pogriješio skretanje pa potom previše pitao, tad odvojeno od zemlje tijelo u četvrtoj dimenziji, prožeto grčevima kruniše luđački um. Tu nema razloga, pitanja, opravdanja. Tu postoje samo činjenice i posljedice. Iskašljavajući pljušte kapljice krvi, prljajući onu kutu. Smrt se bliži, on se ceri. Smrt maše, on se izmiče, smije se još glasnije. Azrail kidiše, on u intervalima naleta krvi na usta pušta zvukove luđačkog smijeha. Tama ga proždire, azrail se približava. On izmiče. Smijeh se prolama kroz pore dima sobe. Jedan jedini prozor, i jedan jedini tračak svijetlosti koji ga čini nemirnim, koji ga podsjeća na onaj svijet kojem je nekad pripadao, pa onda pobjegao u kut ove sobe. Stotine linija, pregaženo tijelo, krv iz nosa, glava udara u zid najdalji onom prozoru. Nokti stružu po zidu, krv šiklja iz glave, kruna luđačkog, skoro krunisanog uma spada sa glave. Iz zjenica se prolama posljednji pogled, obavijen mržnjom, agresivnosti, ispunjem svom ludosti i svim zlom ovog svijeta. Preko očiju lije krv iz arkada. Prah polomljene duše ulazi u tamu prostorije u obliku vriska čovjeka koji je živ zakopan, onog vriska koji nastaje kad posljednji udisaj ovog života i svijeta pod onim pijeskom na putu za onaj svijet troši na vrisak. Azrail je usporio kao da traži pokajanje luđačkog uma. Bijes i najglasniji smijeh je jedino što dobija. Zubi bolesnika, pršte pod pritiskom jedne vilice o drugu usljed boli, tijelo pršti dok smrt silom ulazi u tijelo. Linija grči tijelo više no ikad, ruke trgaju kosu sa glave, krvavo čelo lupa u zid, posljednji voz za bijeg od prozora. Jebiga, puk'o je. Zlatna linija ruši kralja, tijelo pada oboreno. Leži u lokvi krvi . Ljudi vrište, krv je posvuda, hitna stiže prekasno. Na rasječenim usnama osmijeh, ciničniji od sve i jednog dosad viđenog. Vrane kruže iznad zgrade, nebo sijeva. Zlatna linija zatvara kružnicu života. Tajac.

I kaju se. Dok bjesomučno gazim sve te ljude koje sam nekad volio i sam postajem svjestan da je i mene pregazilo. Ne vrijeme, ne čovjek, ne noga. Ni sam ne znam kako sam završio tu. Možda je bila kobna ona kocka, nije možda već jeste. Previše besanih noći sam čamio na prozoru sobe uvlačeći duboko dim u pluća, razmišljajući o ništavilu koje me okružuje. Previše sam dana potrošio u nesređenosti svog života. Pojeli su me hirovi, pojeli su me poroci. Pojeli su me svi oni dani koje sam trošio sjedeći u kafanama eskivirajući život. Zgazilo me to što sam previše mislio o tami koja me okružuje, a nisam vodio računa da su mi pluća svaki dan čadila više, da mi je duša postajala crnja od katrana. Što mogu jače, što mogu više, što bolje, napraviti glupost i ubijati u pojam ljude kojima je bilo stalo do mene, koji su od mene htjeli nešto. Sad nemam volje nizašta. Sad sjedim, puštajući tijelo da se sruči niz ovaj vodopad. Nemam više snage plivati uzvodno, nemam više kome prkositi, sve sam ljude otjerao iz svog života. Nema više ko da se nervira zbog mene. Previše kocke, previše bacanja. Čak me izdaje i pikov as. Ono što sam izvlačio iz rukava kada su svi mislili da sam svoje odigrao, da sam svoje završio. Iznenadio bi ih, vraćajući se u igru. Igrao sam uvijek rizično, ali uvijek ostavljajući dovoljno rezerve da igram sutra. Sad nema ni rezerve, nema ni sutra. Sad ima vodopad, ima pad, ima dno. Ima i lanac da vežem svo smeće koje me izdalo. Svi idu sa mnom, samo ne ti anđele, ti se izmakni. Svi idu za mnom. Svi idu na dno. Vrištati će kada im Azrail bude kidao prodanu dušu od tijela. Ja neću vrištati, ja ću tad već biti dovoljno lud da se smijem. Svi na dno, ne veslajte uzvodno, idete u propast, svi.

Hladnoća mrcvari prebijeno tijelo. Ležim u snijegu i gledam u mutno nebo, mutnije od Save, na kojoj su naučili plivati svi moji preci. Nemam dlanova, to mi je čudno. Nemam dlanova da pogledam u njih i sjetim se kako trebam biti bolji čovjek. Nemam čim da lice pokrijem, nemam šake da stavim masku na lice, tako otkriven, tako izložen. Nema ništa da me zaustavi u ovom trenutku. Nema ništa da mi kaže da sam čovjek, pa da lice pokrijem šakama, da pognem glavu. Svi gledaju u mene. Nigdje zida oko mene, nigdje zaklona. Kruže lešinari oko moga tijela, čekaju da skončam. Oni lešinari koji se u životu prodaju kao viša stvorenja. Koji ne love, već dolaze na svršen čin. Zar da oni jedu mene, mene koji sam ostavljao otpatke njima da žive? Zar mene, od kojeg je zavisio svijet u kojem oni žive? Zar ja, koji sam lovio i omogućio im da žive nisam sposoban da im sad presudim? Nažalost nisam. Živjeli su u mom svijetu, pratili me dok sam im valjao i sad na kraju čekaju moj leš da se počaste. To su lešinari. Sutra će naći novog i živjeti će u njegovom svijetu. Još samo da ja izdahnem pa da oni dožive gozbu. Ima nešto čudno u svijetu lovaca i lovine. Lavovi love samo onoliko koliko je potrebno. Ulove dvije zebre, jedu ih i ostale puste na miru neko vrijeme. Love tako precizno i brzo, prema već uigranoj taktici. Kad jedu veliki onda puste male da se i oni najedu. Da upoznaju miris krvi dok su mladi. Leopard lovi antilopu. Odnese je mladim da jedu, da osjete krv. Ali ne i vuk. On uhvati zeca živog, ne ubije ga. Onda ode u pećinu i baci zeca unutra i stane na izlaz. On ne daje mladim da osjete krv, već da nauče zaklati. On puste da mali, slatki vučići grizu i dave zeca dok ga ne ubiju. Zec trči na izlaz, vuk ga uhvati i baci ga opet unutra. I tako sve dok ga ne zakolju. Sve dok ne osjete krv u ustima. Šta je posljedica toga? Zašto onda vukovi kada siđu u selo, pobijede ovčara i ostanu na samo sa ovcama ne budu istu kao lavovi? To što kolju sve što nađu nije potreba, već navika, kao dim crnim plućima okorjelog pušača. Oni ne ubiju tri ovce, koliko je potrebno da svi jedu. Čopor pokolje sve do zadnje ovce. Zašto? Zato što su vukovi. Zato što mogu. Zato što demonstriraju silu, jer se kurče. I sada kada vuk umire sam, daleko od čopora, zar da ti lešinari koji su se divili moći koju sam nekada imao da jedu mene. Da hoće, ali neće svi. Loviti ću ih do zadnjeg atoma snage, hvatati jednog po jednog i klati. Pregristi ću svaki vrat koji mi završi među očnjacima. Neki će pobjeći, ostati će nedostižni. Ali mnogi neće. Mnogi će ići mojim putem. Na kraju kad oglodaju mene, jesti će jedni druge, međusobno. Prokleti će ostati kada okuse prokletu krv, kada im krv ispunjena rakijom i bromazepamom protekne kroz želuce. O, kako će se pokajati.

S kakvim sam se haramima družio, Bože daj mi Ti svoje milosti, a ne onako kako sam zaslužio...

Kad odem neka me ne pamte po riječima, pričao sam svašta. Neka me ne pamte po djelima jer uistinu griješio sam. Nisam nikad bio prosječan, ali nikad ni najbolji. Učio sam i na svojim i na tuđim greškama. Neka me ne pamte kao nepobjedivog jer sam gubio. Gubio sam u ringu, u životu, prijatelje, bitke, ratove. Malo je ljudi voljelo mene zbog mene, još manje ljudi sam ja volio. Tek majku, oca, sestru, par ortaka koji danas imaju status braće sa prve linije fronta, komšiju, trenera i njih dvije. Volio sam i ljiljana i ovu državu koja mi ništa nije dala osim velikih glava i srca gazijskog. Nisam nikog mrzio, ali su zato mnogi mrzili mene. Neki s razlogom, neki ne. Neka mi oproste oni na koje sam dizao ruku, glas i one koje sam povrijedio, jer ja opraštam svima koji su slično napravili meni. Neka se zna i da nisam volio igru, mada sam volio biti dio nje. Nisam volio novac, već one stvari koje sam kupovao s tim novcem. Volio sam tišinu, blejanje u prazan prostor satima i misao. Volio sam kvalitetnu literarnu konstrukciju. To je to, ništa posebno. Ništa po čemu bi me pamtili. Bolje neka me nikako ne pamte, jer nisam ni po čemu bio poseban. Ako već neko hoće da me pamti neka me pamti po par stvari. Neka me pamte po volji koju sam imao u svemu što sam radio, nisam se predavao nikad, stajao sam do kraja. Gubio sam glavu za ljude koje volim i gubiti ću sve do zadnjeg damara. Ustajao sam ma koliko me puta ljudi srušili. Bojao sam se nekad i to ne samo Boga, ali sam strah sakrivao duboko u sebi da bi darovao nadu i srčanost ljudima oko sebe. Imao sam snove, jurio sam ih i juriti ću ih do konačišta. Gubio sam sa osmijehom i hladnoćom mrtvaca. Kao momak plakao sam dva puta. Jednom kad je majka plakala zbog mene i drugi put kad je majka plakala zbog mene. Htio sam jedriti kroz život ali zbog lude glave sam samo rušio zidove. Povraćao sam jednom kad sam se ubio uz Halida. Halida sam pravo volio. Neka me pamte kao nekog ko se uvijek kajao nakon dvije minute kad bi nekog nalupao. Neka me pamte kao nekog ko se nije tukao u ringu radi zlata već radi onog osjećaja kad ti dižu ruku dok te svaki zglob i mišić boli od batina. Neka me pamte kao buntovnika bez razloga koji je bježao iz škole zbog hirova. Neka me pamte po onim silnim turama koje sam slao dok zadnju banku iz džepa ne bacim muzikantima. Zvao sam dok imam i nikad se nisam kajao kad potrošim novac. Neka me pamte kao nekog ko nikad nikom nikad i nikom nije ostao dužan. Neka me pamte kao ratobornog, upornog, nepotkupljivog, u pokušaju pravednog. Gubio sam, pobjeđivao, odlazio, vraćao se, griješio, tražio oprost, opraštao, drugovao, tukao se, mirio se, volio. Neka me pamte kao siluetu u zadimljenoj birtiji, siluetu sa velikim ponosom i još većim srcem. Neka me pamte kao čovjeka.

Doista je lijepo. Pored svog straha odvojio sam se, otišao sam korak naprijed. Polomio sam sve granice, srušio sve ekstreme. Sad, dok lebdim u zraku, korak daleko od litice, nije mi briga šta misle oni koji još uvijek osjećaju tlo pod nogama. Meni je u zraku odlično. Osjećam se slobodno, po prvi put izvan okova, izvan dosega ljudske gluposti. Ovaj svijet je plinska komora, a ja jedan od kretena koji stružu noktima zidove da oni vani pojačaju plin. Nema ni tebe anđele, iako si tu blizu, tako si daleko. Nema nikog. Ne osjećam se usamljeno, čak ni glupo. Samo osjećam neku tupoću, tup sam kao ud. Mozak ne reagira na ništa, opijen sedativima koji bi konja oborili. Nema čežnje, nema žaljenja. Ne kajem se, nemam više za šta. Sve sam grijehe okajao dok sam još bio korak od onog gdje sam sad. Nemam šta da volim, nemam koga da volim. Ni tebe anđele, jer sam tebi ostavio gotovo sve što sam imao. Nemam čega ni da se sjećam. Sve lijepe uspomene, na onom mom "koncu života" su ostale zapetljane u divljim noćima, noćima svega onog što je život nudio, a ja uzimao. Povrh svega, ostalo je samo par trenutaka. Šaka sekundi, koje su bile i dobre i loše. Toliko loše da sam zaglavio na stranputici na kojoj sam bio, a ipak suviše dobre da bih se kajao za njih. Ostalo je par fleševa, par uzdaha, nekolicina zagrljaja, i jedan poljubac. Tad sam se opržio, kao nikad. Nije bio prvi, nije bio ni drugi, ni zadnji, ni stoti. Nije bio ni od svetice, ni od kurve. Nije bila ni prava, ni pogrešna. Bila je ista kao ja. Imao sam kasnije ljepših i boljih. Jedan put sam u životu zbog žene lomio zid glavom. To je bila ona. Doduše bio sam toliko zelen i mlad, da sam kasnije bio sretan jer je bilo tako rano. Sve sam naučio prerano, pa i to. Od tada i jesam pogrešan. Pogrešan za svaku. Ironija svega na kraju pogrešan i za nju. Poslije tog spajanja usana, glave i zida naučio sam ono što mi ide najbolje u životu. Gledanje u oči i laganje, čak i da ne trepnem. Doveo sam to do savršenstva. Mekim dodirima, još mekšim riječima učiniti da svaka otvori vrata da uđem i onda upropastiti sve, elegantno. Na kraju sam njoj tim dodirom brisao suze i tiho šaptao na uho da je kraj. Još jedan trofej u vitrini, tako je završila. Nije to zaslužila, ali takav sam. Od tog dana bez trunke skrupula, bez sekunde dvoumljenja šaptao sam svakoj. Lagao tako jednostavno, lepršavo. Imao sam poslije nje ljepših i boljih, ali ona ima posebno mjesto. Ona me nije naučila tome, ali me natjerala da naučim. Naučio sam ono što me dovelo tu gdje sam sad. Naučio sam sve ono što mi je ostalo nakon svih tih koje nisu izdržale i koje su otišle, svih tih koje su ostavile kamenčiće, svih tih zbog kojih si mi ti, aneđele, objasnila da nisam ukrotio ljubav i da o njoj ne znam ništa. Sad sam tu, lebdim. Osim još par sekundi do konačišta i grumenom sekundi koje ću i mrtav pamtiti nemam ništa, ali mi ni ne treba...

Prvo si bila dio moje priče. Onda si postala moja priča. Od tebe u trećem licu, sad ti se obraćam. Ti si kraj svega što poznajem ovakav. Ti si zadnja prepreka između mene i vječnosti. Ti si pokušavala da me spasiš, ali uzalud. Zbog tebe sam sad na korak rješenja. Rješenja ove moje dileme, odgovora. Nisi me ti ubila, čak ni nesvjesno. Na početku si bila trofej. Iz hira sam ti prišao, prkoseći drugima što oni ne mogu, ne sluteći zlo. Pisalo ti je na čelu opasnost. U takvom cvijetu čistoće pisalo je zlo. Ignorirao sam to. Nisi me ti ubila. Ubilo me ono kamenje što su druge ostavljale. Ubilo me to, što si mi objasnila da nisam ljubav ukrotio. Ubilo me jer si mi rekla da nije ljubav zavođenje svih, već samo jedne. Ubilo me to jer mi je ljubav bila zadnja linija pred krajem, zadnja crta odbrane ispred šutnje i kraja. Ubio me onaj virus, koji nosim u sebi. Samo je pitanje kad će štakor poput mene zaraziti sve oko sebe kugom. Tako je i bilo. Sve sam zarazio, ostale otjerao. Ostao sam tako bezbjedan i lažno siguran u izolaciji svog svijeta. Neki koji vide moju vanjštinu će reći da mi zavide. Mnogi će pasti na šarm i slatkorječivost. Ali samo ja i Onaj gore znamo kako duša pršti kad legnem i budan čekam zoru. Prošao sam sito i rešeto, zato je i malo ostalo od mene. Ostalo je samo najgore. Ostala dilema, zadnji korak naprijed ili skok naprijed. I poddilema da li da sa sobom povedem mnoge. Ti se izmakni, aneđele, prošetaj. ne vrijedi me vući gore više. Izmakni se dok nije kasno...

Osjećaj nemoći, trenutni hir, prokletstvo. Osjećaj nemoći da ispraviš sve ono što si u životu uništio. Dilema koja me gura niz liticu. Tako sporo, tako nepovratno. Svaki korak me udaljava od dželata i svijeta, a približava provaliji i sili gravitacije. Puko sam. Ništa više nema smisla. Volje nemam ni za šta. Sve ono što mi je davalo snagu nekad, sad je daleko. Nemam volju da dišem, a kamo li da volim. Zato je odveć kasno. Odveć je kasno i za mržnju. Kasno je za sve. Kasno je za korak nazad, rano za korak naprijed, korak bliže kraju litice i vječnosti. Gledao sam u srce, tražio sam spas. Nikada očajan, samo umoran, nadu sam tražio u ljubavi. Prokleta ljubav. Mene nije zajebala, ja sam je ukrotio. Ljudi pate i u krizama veze spominju dane sa početka priče. Onaj moment ushićenja kad glavu guraš u nepoznato, kad mirišeš sve novo. Svi oni razgovori pod maskama, gdje svako trudi predstaviti se što bolje. Šta onda? Onda padnu maske i ona prvobitna ljubav, za koju se usudim reći puko prijateljstvo sa povlasticama, postane svađa i kres. Ništa više. Kako maske imao nisam, turobno sam lutao uvijek drugom fazom.Od ljubavi uzimao sam ono što želim. Samo jedna, nekada prije, nekada u drugoj dimenziji, je bila dostojna svađati se samnom. Samo je ona sposobna oduprijeti se. Samo ona je doživjela treću fazu. O tom neću. Rušiti sve ono, malo gorko, malo slatko, to ne želim. To je negdje duboko. Daleko od očiju lešinara koje bi to zanimalo. Ali ti, anđele, ti si bila drugačija. Sa tobom je bilo drugačije. Biti će. Ti si mi ubila svu percepciju i organiziranost haosa u kojem živim. Ti si učinila haotičnost moga života haosom. Ti si ničim zaslužila da ova ruka tako često baca onu prokletu kockicu, sad već neophodnu. Ti si i prvu, drugu, treću fazu učinila jednom. Jedna faza zvana haos. Čak i ona treća je tu uklopila se. Onu treću faza zbog kojeg sam zamrzio ženski rod, pa učinio da ona mrzi sve, najviše mene, pa onda sve ostale pripadnike muškog roda, i to si uklopila. Onda sam postao onakav kakav sad jesam. Da, draga moja, nekad sam bio normalan. Nekad. Ona je bila ista kao ja. Ona je bila ženska verzija mene. U njoj čuči ista apstraktna stvar kao i u meni. Ali ti nisi kao ona. Ti nisi kao ja. Ja ne pripadam anđelima. Zar mene, najdraža, zar mene čiji je haos ukrotio sve zvijeri ovog svijeta, zar mene da spopadneš? Zar meni koji sam ljubav ukrotio, da objasniš kako ništa nisam ukrotio i natjeraš me na kapitulaciju? Sve to nesvjesno, pokušavajući spasiti me...

Da sam bolje znao uradio bih bolje. Da mi je neko rekao nešto možda bi po prvi put i poslušao. Možda ne bih bacao kocku pod opravdanjem da sreća prati hrabre. Možda ne bih lagao sebe da je broj koji dobijem sudbina. Da sam bacio kocku u prošlosti i slušao srce sad bih rekao sam pao, sam se ubio. Ne bih krivio zle sile zbog broja koji je pokazala kocka. Ne bih psovao lošu sreću dok čučim u jami koju sam sam iskopao. Sad kad mi dželat ne sudi, već izvršava suđeno ja bih bacao kocku. Da je na kocki 5 puta "sjeci glavu" i jednom "bacaj opet" značila bi mi sve. Tako mi prija ta trula nada da će u posljednji sekund dželat stati. Desiti će se neko čudo i opet ću bacati. Tvrdiću sebi da je ovaj put dobitak sigurno moj, da će ono bacaj opet trajati vječno. Reći ću sebi da sam toliko puta izgubio da sad moram dobiti. Kad nema kruha i vode čovjek živi od nade. Kad naljuti više sile živi od molitve. Ja živim od kocke. Moj je život "bacaj opet". Moj je život trulo očekivanje. Ja ne mogu prestati igrati. Jedino mogu bacati opet. To je sve. To je suština. Suviše jak da presudim sebi, suviše slab da pustim drugim da mi presude. Onaj moment dok kocka skakuće, dok se vrti i bira na koju će stranu pasti meni vrelina obuzima glavu i vodi me do usijanja. Puno se ljudi opeklo dok me dotaknulo, ali najviše sam pržio svoje ruke kad bi se hvatale od očaja za vrelu glavu. Dlanove se ne usudim ni gledati. Podsjećaju me na loše odluke koje me prate od kad dišem. Odluke koje pravdam pod jeftinom isprikom loše sreće. Greške koje ne mogu prihvatiti, ali ni odbaciti. Da mi je još jedna prilika. Previše sam daleko na tankoj niti između dvije litice da bi se vratio, previše daleko da bi išao naprijed. Moj život je smrdljiva jaruga u kojoj se kupam samo ja. Svaki put kad neko upadne slučajno je stvar dobitka na lutriji. Da mi je jedna šansa. Da mi je izaći iz jaruge, sići sa one tanke niti. Da mi je ne bacati kocku. Da mi je otići daleko. Zaboraviti sve, odreći se svega. Ponio bih samo koliko u dlanove i džepove može stati. Niti bi falio kome, niti bi ko primijetio da me nema. Sam ne mogu. S kim nemam. Previše grešaka, previše bacanja..

Onda ću tupo opijen jeftinom ljubaznošću drugih, nastaloj putem interesa, dugo sjediti u noć i gledati u daljinu. Neću vidjeti ni pedlja dalje od očiju. Zato ću vidjeti nju, onu na kojoj su mi zavidjeli svi. Barem da nije tako lijepa. Kasnije kad mi mnoštvo drugih, manje pravih, izliže posteljinu shvatiti ću šta sam izgubio. Kad budem ležao na otrcanoj plahti i grlio prazninu na njenom mjestu shvatiti ću šta sam izgubio. Možda će poslije nje doći druga, ako ne budem tad robijao onog koji će njoj, jedinoj, biti oslonac i dio života. Možda će i nova biti plava. Možda i lijepa. Pa i da bude ljepša i da izgaram od vreline njenog tijela, hladnoća će mi ući u sve pore tijela i hladan kao led ću ujutro osvanuti kraj druge koja neće biti ona. Ona je otišla. Zapravo tek će otići...

Samo ovaj put kad i ona ode se neću tako smijati. Više neću prodati ni sebi priču da mi je svejedno kad mi neće biti. Kad ode biće prva što je nešto ostavila, osim kamena. Druge nisu nisu ništa ostavile osim praznine kojoj je tada u noćima odolijevao smijeh. Glasan smijeh koji bi završavao sa lošom drskošću. Sve bih presjekao ljubeći ramena jedne koju i ne bih bio kadar nazvati damom. Ali ne i ovaj put. Ona će ostaviti ključ. Otključaću vrata pakla, nazdraviću ruševinama, poljubiću patos. Nju sam procijenio. Svi znaju da se ja nikada nisam zajebao sa procjenom. Procijenio sam da ću je voljeti. Ona je jedna od onih što poželiš da vječno ostanu kraj tebe. Ona je rođena za nešto veliko, samo je na pogrešnog naletjela. Ona je prava. Druge nisu bile krive ili pogrešne, takve ne poznajem. Samo su bile manje prave. I ja sam poželio da s njom traje vječno. Pa opet rušim sve dok nije ni počelo. Ljubim je svjesno, odlazeći u ružan kraj. Ovaj put sam se kockao kao i inače. Malo igrao na blef, malo pratio. Inače bih odustao na vrijeme. Znao sam granicu. Ovaj put sam pratio, pratio i pratio. Ušao sam sa svim. Odigrao All in. Ona je razigrana i očarana nekim ko će je jednom razočarati pratila i igrala. Ušli smo u igru sa punim ulogom. Igrao sam prljavo, izgubiću sve. Imam šanse, ali njoj sve uzeti ne mogu. Ne prvoj koju sam volio i koja je vrijedila. Ja sam od onih što vole sve žene. Ipak sam nju volio drugačije. Volio sam je posebno, iako pogrešno. Predaću joj partiju. I šta onda?...

Želio sam da spustim glavu na njene gole grudi, da osluškujem razigrane otkucaje njenog srca. Da me obgrli nogama, da me sveže, da budem cijelim tijelom samo njen. Da slažem sebi da će i ona zauvijek biti moja. Poželjeti ću da onaj moment dok joj damar lupa, dok je čvrsto priljubljena uz mene, traje vječno. Ona vrelina koja isijava iz uzdaha da traje vječno. Poželjeti ću da dok joj prstima prolazim kroz plavu kosu da njena kosa nema kraja. Da od ovog momenta otkad joj poljubim rame zauvijek bude moja. Mogla je biti. Nečija će svakako i biti, samo ne moja. Ja uništim i prije nego dotaknem. Sve sam uništio. Odbio sam da budem njen, ona moja da se ne zajebem, zbog jeftinih i pogrešnih. Sa njom se nikad ne bih zajeb'o. Želio sam da bude prva koju sam volio. Dao bih joj svu pažnju i sve što imam. Ali onaj kamenčić koji nosim u džepu pa ga po potrebi stavim u cipelu da me nešto žulja je rekao svoje. Rekao je da ljubim lake i jeftine. Dok u daljini prelazim ponor između dvije litice držeći se za jednu jedinu vlas njene kose, shvatam da ću proklinjati sve ovo kad na kraju spustim vrelu glavu na njen prazan jastuk i osjetim miris njenog parfema. Otići će. Svaka je otišla. Sebe nadmašiti ne mogu, samo očekivanja drugih. Ona je malo očekivala, malo i tražila. Vjerovala je da će krzno starog olinjalog psa jednom postati sjajno i gusto. Otići će. Znam to. Svaka je otišla. Nijedna nije mogla podnijeti odsutnost moje malenkosti i onaj kamenčić koji je tjerao da budem budala pred svačijim očima. Svakoj sam dao sve poljupce ovog svijeta, sve dodire. Svaka je legla i ustala kao dama. Svaka je otišla kao dama. Svaka je otišla. Ja sam poput sijedog brkatog dalmatinca. On zakači natpis "zimmer frei". Ja zakačim natpis koji je znak da mi je duša prazna i slobodna. Mi puštamo sve goste, jer gledamo samo interes. Na kraju završimo avanturu otrcanom frazom : "dođite nam opet". Ali meni više nikad nijedna ne dođe. Još gore, svaka ponese parče mene, ostavljajući novi kamenčić u džepu, tapšući me po leđima. Ni vreća mi više nije dovoljna da ih sve nosim odjednom. Otišla je svaka. Otići će i ona. Neće izdržati noći. Neće moći čekati. Gadno će se prevariti kad umjesto mene bude imala brigu o tom gdje sam. Neće se pomiriti sa onim šarmom i testiranjem vlastitih sposobnosti, koje nekad testiram čisto iz hira...

Ne, nisam. Ne mogu biti lud. Samo izgubljen iza vrata tame. Možda ni to. Možda samo izgubljen. Možda sam se našao dok me nije bilo. Možda se nisam našao ali znam gdje mi je mjesto. To mjesto, koje će me odvesti u propast. Igra iz koje se neću izvući, megdan na kojem neću ostati stajati. Sve to zbog lude glave i luđeg srca. Bolje nisam znao reći ću. Bolje nisam ni želio...

...(...)Oštrim vijuge. Mirišem tupu tišinu. Punim plućima. Crvi me jedu. Pojedoše. Mene nema. Prvi put se svojoj nesreći ne smijem. Moje tijelo je labirint u kojem slijepa duša luta. Raspadam se. Teško dišem. Suh sam kao barut. Ni kapi znoja. Hladan kao špricer. Živčana noga sad ne cupka. Ruke su mirne. Tijelo izgara od hladnoće koja me razara. I šta sam ja poslije svega? Ništa nisam. Prsluk bombaša samoubojice, Osjećaj kada serijski ubojica poslije 20-te žrtve prestane osjećati, Krivina sa koje ako se izleti slijedi definicija slobodnog pada i zakona gravitacije, Sluz koju puž ostavlja dok se kreće, Linija kokaina, Tupi nož u rukama luđaka na vratu nevine osobe, Ledeni dah, Čudo, Udarac tupim predmetom, Metak u cijevi, Olovni vojnik pod naletom groma, Pepeo kremiranog manijaka, Horor film, Ples anđela i demona, Mržnja, Lešinar na krvavom megdanu punom leševa, Abortirani fetus, podvojena ličnost, Zao osmijeh, Peron smrti, Crna kuga, Srednji vijek, Bačva radioaktivnog otpada, Nuklearka, Špaga za vješanje, Dželat, Pola sata života poslije ujeda mambe, Zločesti čiko koji manipulira koncima marionete, Zašiljeno koplje, Revolucija, Poluautomatski rafal, Juriš na vjetrenjače, Karcinom, Ruka koja vuče u bezdan, Očna pupljina bez oka, Neman sa stotinu lica, Oštri očnjaci, Izdajnik, Ključalo ulje na koži zasuto sa zidina pred naletom rimske legije, Sedativ, Sredstvo protiv depresije, Rakija, Antiheroj, Usamljen u gomili, Filter cigarete sa svim dodacima koji ga čine opuškom, Posljednja sekunda života, Smak svijeta, Zvul Israfilovog roga, Noćna mora, Junak koji je ubijao civile, Zvijer, Trag NLO-a u žitu, Otrov za serum, Horda barbara, Smijeh luđaka. Izraz lica čovjeka kojem Azrail odvaja dušu od tijela, Istina uvijena koncima laži? Lud...

Sav taj šund nas jede kao bakterije, al' onda uzmem olovku, papir i napunim baterije.

(...)Prestao sam mnoge stvari. Čudan zeman nastade u mom životu. Jedni kažu da sam se promijenio. Jedni drže na gore, drugi na bolje. Ovi drugi sam ja. Ovi prvi mi zamjeraju što sam često zagledan u jednu tačku, zamišljen i nesretan. Bar oni misle da jesam.Oni kažu da sam nesretan jer nisam kao oni. Ta moja nesreća je tanka nit između dijela mene koji bi ostao isti, i dijela mene koji bi se mijenjao jer mi svi guraju pod nos da sam loš. Kvragu i sreća. Lakše je prodajem od dizanja ega. A to mi je na vrhu najprodavanijih stvari. Ljudi puše priču koja im diže ego i priču koja ih čini sretnim. Meni je dobra i sreća i nesreća. Moje klupko konca sa svim čvorovima nosi sve što život može ponuditi. Ja ne uzimam sve, već samo nužno. Tugu, sreću, smijeh, suze i ljubav. Nužne stvari su nekad grijeh, nekad zadovoljstvo. Ja sam se odavno pomirio da sam čovjek koji uči na svojim greškama i ponavljam ih. Nekad zbog zadovoljstva, nekad zbog užitka, nekad iz čistog hira. Mijenjati se da bi bio kao drugi je suvišno. Ako mene pitaš, meni je to bezveze. Bezveze mi je sve ovo što pišem, što ti čitaš, promjene, ja, ništa i moj konac. Sve je to bezveze. Ali bolje da je bezveze nego da je s vezom. Da sve ovo ima vezu jedno s drugim davno bi ja to odvezao decembarskim skokom sa mosta. Pola ljudi misle da se trebam mijenjati zbog njihovih ličnih stavova. To ima veze jedno s drugim. Znači bježim ja od tog. Draži mi je moj zapetljani konac. Ja sam svoj najveći neprijatelj i svoj najveći prijatelj. Ja sam vuk. Jebo most i vezu...

(...)Još večeras kad sklopim oči i kad krenem spavati duša će vrištati. Savjest će doći po svoje. Duša će plaćati danak zbog strasti i grešaka, u bolu i krikovima. Griješio sam mnogo. Griješim još više. Griješim jer se kajem i opet ponavljam greške. Neke, neke ne. Ali uvijek bar nešto ponovim. To je prokletstvo, a prokleo sam sam sebe. Sa činom prihvatanja sebe kao vuka, prihvatio sam i kapitulaciju duše. Danak plaćam svake noći kad ne griješim tijelom i rukama. Tad griješim mislima jer se kajem. Kajanje je moj najveći grijeh. Kao tempirana bomba savjest se javlja kada sklopim oči. Kad teški kapci spuste zavjesu da se priredi pozornica za naredni čin, pa kad drama krene, meni je nesanica. Sve je to već viđeno. Svake noći ista predstava. Prikaz istih grijehova u različitim noćima i danima. Sve je isto. Samo se mijenjaju osobe koje postaju dio mojih grijeha. Sve ostalo je isto. Damar. Srce lupa, prazna duša odzvanja. Jeka i buka. Onda se prolomi vrisak, kao aplauz djeteta kada po ko zna koji puta gleda istu foru razigranog oca i aplaudira mu. I tako iz noći u noć kada griješim samo mislima, umirem sam poput vuka samotnjaka. Daleko od čopora. Pitam se da li sam ja ništa? Jer nešto baš i nisam. Nikada i neću biti nešto. To je moje prokletstvo. Ali i nagrada. Tvoj je život konac pravilno smotan u klupko. Moj je život zapetljani čvor. Ja nikada ne znam gdje me konac vodi dok se konac otpetljava. Ti znaš gdje tvoj konac vodi. Ti vidiš sve ispred sebe i u zabludi si da konac nema kraja. Ja znam da je nit prekinuta negdje iza narednog čvora. Čvora koji daje jedinu smisao mom životu. Smisao kroz odgovor na pitanje na čemu sam kad ga otpetljam. Na nuli. Ja imam nula jabuka znači da ih nemam. Imam nula stvari u rukama, znači da u mojim rukama nema ništa. Pitam se da li sam ja ništa? Jer nešto baš i nisam. Ne, nisam ništa. Jedino što je u mom životu ništa je ono što me čeka kad otpetljam čvor. Da li je to smisao svega? Otpetljati jedan čvor da bi me čekao drugi? Nije to smisao, to je život. Život u biti i nema smisla, glupo je tražiti smisao u svemu. Čovjek koji misli da je on smisao nečeg je glup. Najbolji primjer je kad odemo na put. Vratimo se i primjetimo da je život odmakao, vrijeme je teklo, ljudi su i zaboravili na naše odsustvo. Čovjek kao biće nije smisao i nema smisla. On je dio nečeg stvorenog jer je i sam stvoren od Jednog. Gdje smisao prestaje počinjem originalni ja i moja ništavna pogubljena pojava. Ove riječi nemaju smisla jer su dio moje pogubljene pojave. Takav sam. Odavno sam prestao brojati prijatelje, rejting u društvu, pijane noći i mamurna jutra. Jer te stvari u mom životu više ne postoje. Shvatio sam da se mogu pouzdati samo u sebe. Prvo mi je bilo teško. Zatim žao, pa jadno. Sad? Sad mi je svejedno. Svejedno mi je iako se tiče mene...

(...)Jedno znam. To je činjenica da me Bog stvorio idealnog u odnosu na moju sudbinu. A moja sudbina je jebena. Jako jebena. Više nego što možeš i zamisliti. To je jedino što znam. To mi je usađeno u glavu. Usađeno mi je u glavu da sam jeben i da često ne spavam. Krv, suze i znoj. To je jedino što mi je dato. I našao sam način da preko toga učim. Moj život je kavez, moje tijelo borac u jednom kutu, moj razum u drugom. I tu se niko ne miješa. Svi navijaju, ali nikad niko ne uđe i ne riješi situaciju. Ljudi se sebični. Zato sam naučio sam rješavati probleme. Stao sam na noge po prvi put u životu. Osjetio sam hladnoću i opasnost. Stao sam na noge kao dječak Spartanac. Neiskusan i nevješt, sa ciljem da preživim surovost koja me okružuje. A surovost je posljedica straha. Zato smo surovi. Moj strah me čini surovim, a surovost me tjera na odlučnost. Puno se smješkam, rijetko pokazujem zube. Trudim se držati usta zatvorena kad god je to potrebno. Naučio nasloniti se leđima na zid i boriti. To sam naučio. Nimalo lako. Padanjem. Padanjem sam naučio da kad god stojimo neodlučno padamo na lice. Padom na lice sam naučio da ljudi vole gaziti. Đonom. Taj me đon naučio da moram ustati. Što prije, što silovitije. Zemlja se trese kad padnem. Kad ustajem tresu se i nebesa. Naučio sam da me niko ne može srušiti toliko puta, koliko puta ja mogu ustati. Hiljadu puta sam pao. Hiljadu puta su me otpisali. Hiljadu puta prokleli, hiljadu prekrižili za uvijek. Izgubio sam hiljadu puta, hiljadu pogriješio. Ono što me čini prepoznatljivim je taj smijeh. Smijeh kad gubim i hladnoća mrtvaca kad je vruće. Hladan i nasmijan, uvijek jedan put više bi im dokazao da ne gubim. I to je to. Tu više priče nema. To je sve što znam. Zašto onda ja i ti vodimo ovaj razgovor? Zato što sam i dalje čovjek. Zato što sam ti lako prodao priču da ne znam gubiti. Zato što si mi ti povjerovao...

(...)Prazan prostor. Već nastavljam. Vrijeme leti. Nemam vremena da čitam šta sam pisao jučer. Tačnije ne želim. Mislim da bih pola obrisao, a brisati ne želim. Nek stoji. Nek stoji ko olovni vojnik. Onaj olovni vojnik sa pogledom junačkim. E, taj. Tačno taj. Izmišljeni junak. Odavno već ne vjerujem u te junake. Jer u životu ne vjerujem u hladnokrvnost. Iako nekad jesam, sad ne. Ni u ludilu. Jedina stvar što me u životu tjera je strah. Dva straha. Bog i neuspjeh. Jedine stvari koje mi daju motivaciju. Sve ostalo je relativno. Nekad bi volio da imam više strahova. Možda nebi živio u haosu u kojem živim. Ili bolje rečeno, haos nebi živio u meni. Puno bolje rečeno. Kako god, bez tih strahova ja nebi bio ono što jesam, nebi sjedio ovde i pisao ovo, ti me nebi čitao. Kad smo već kod tog, zašto me čitaš? Kad ne možeš ništa razumjeti. Ne laži da možeš. Glup si. No ako ti čitaš nekog i ti si glup, to je samo glupoća nastala kao posljedica glupoće osobe koja piše to djelo. Volim eufemizme. Nisam ja glup, ja sam samo pogubljen u životu. Negdje između lijevo i desno. Čas tamo, čas 'vamo. Ipak malo više lijevo. Zanosi me zbog glave. Bosanac pa glavat. Šteta što to neće biti smiješno kad stanem na vagu. Pitam se da li sam ja ništa? Jer nešto baš i nisam. Ali tebe to ne trebam ni pitati, kad ti to ne znaš. Ne znam ni ja. Zato ovo i pišem. Čini mi se ljepše razgovarati sa tobom, iako si imaginaran, nego voditi monologe u glavi. Manje sam lud. A i ljepše je nekako...

(...)Kad hodaš ni tamo ni 'vamo, kad prečesto u tišini blejiš u prazan prostor, kad nestaješ kao sjenka iza ćoška u četvrtoj dimenziji, kad ne shvataš sam sebe, ni svoje prohtjeve, kad te ne shvataju drugi, kad se iz dana u dan mijenjaš i obećaješ sebi radikalne promjene, onda znaš da želiš biti ništa. E to sam ti ja. Suština mene je pokušaj da budem ništa. Moj život često nema smisao, a gdje smisao prestaje počinjem originalni ja i moja ništavna pogubljena pojava. Bez maske. Ja nekad spavam danju, nekad bdijem noću. Nekad obrnuto. Nekad nikako ne spavam. Ali to je već jebeno. Moje misli su kao molekule gasova. Kreću se haotično, nepredvidivo. I tako je. Meni se ne mijenja. Ali iz dana u dan se hoću mijenjati jer drugi mi nameću sliku o vlastitoj pojavi. A nemaju pojma koliko je ta pojava ništavna. Svi žele da budem nešto. Roditelji hoće da budem nešto. Prijatelji hoće da budem nešto. Trener me tjera da budem nešto. Tjeraju i profesori. A ja? Mene niko ne pita, a tako malo tražim. Ništa. Ništa do rupe bez dna. Mračne rupe bez dana, gdje milion stvari lebdi u ponoru. Ali nikad neće doći do dna. Jer na dnu nema ništa. I upravo zato ja sam donekle ništa. Koliko ovo smisla ima ja ne znam, ali me zaboli za smisao. I onako ne čitam više šta sam napisao. Moje misli su haotične. Ja sam zarobljenik nesređenosti i tripova. I kakav mi je trip, takav mi je dan. Moj haos je gotovo savršen. Jer ja se usudim uraditi sve. Poznajem limite, ali čisto informativno. Nakon svega što uradim lako prevarim druge. Kad je Bog birao ljude koji će drugim prodavati muda pod bubrege na mojoj malenkosti je bio velikodušan. Lako ja ubjedim druge. Ali sebe? To je već teško. Jako teško. Stigne me savjest. To je razlog zbog kojeg ovo pišem. Savjest. Gorki okus na usnama, prorez na trbuhu, trn u stopalu. Moj vječiti neprijatelj. Razoruža me kad se najmanje nadam. Klečim i plačem. U sebi. Jer savjest je u meni, pa i plačem u sebi. Ali se ne mijenjam. Kao da ne želim. No što tu mogu? Mogu jedno. Pisati sutra. Sad je kasno. Ili je rano? Ne može biti kasno, jer da je kasno ja bi požurio da završim. Sad je rano. Rano je za promjene. Sutra neće biti odveć kasno, pa ću sutra nastaviti...

(...)Ovo nema uvod, glavni dio. Nema ni kraj. U biti, ovo i nije ovo. Ovo je gomila riječi koja lebdi u zraku. S druge strane ni ove riječi nisu gomila slova, već misli. Ovo je spoj nadrealnog i materijalnog. Ovo je ništavno. Ovo sam ja. Zašto ovo pišem? Ne znam. Ti čitaš, ruka piše, ja mislim. I tako je. Nema tu neke filozofije. Ja mislim jer sam čovjek. Ti čitaš jer si čovjek. A čovjek nije čovjek zbog djela i nedjela, jer ga ona ne čine čovjekom. Čovjekom ga čini tijelo, mozak, razum, i nagon. Djela i nedjela imaju posljedice, te posljedice nose misli, a misli lebde. Nisu konkretne. Ali su ipak nešto. Ništa. Ne, nisu ništa. Ništa ne postoji. Jer ništa na svijetu nije ništa. Sve je nešto. I ova sablasna tišina koja me izjeda nije ništa. Ona postoji. Ljudi su je izmislili. Postoje zvukovi sa višom ili nižom frekvencijom? koje čovjek ne čuje. Ne čuje, ali postoje. Dakle ni tišina nije ništa. Pitam se da li sam ja ništa? Jer nešto baš i nisam. Ubija me razum. Najveća ljudska slabost. Jer zbog razuma se čovjek kaje. Životinje nemaju razum, one se i ne kaju. One ubijaju krvoločno, iz zasjede, ali to je lanac ishrane. To je borba za opstanak. Pa i čovjek se nekad bori za goli život. Ubije, jer bi u protivnom bio ubijen. Ali sjećanja stignu. Koliko god daleko odeš, ona stignu. Na kraj svijeta, ona bezglavo jure da te stignu. I stignu. Bace te na koljena, očajavaš. Čovjek je jadan. Jadnije biće ne postoji. Jadnim ga čini razum. On se kaje, pa opet griješi. Ponavlja grijeh. Životinja ima strasti, ima seksualni nagon, ali nema razum. Nema razum i ne kaje se. Ljudi se kaju. A poslije jebanja nema kajanja. Pa opet se kajemo. Rodio sam se sa felerom. Odmah sam povučen iz prodaje. Nije da je proizvodnja zakazala, već je nešto drugo preradilo. Šta ? Ne znam. I ne mogu ništa. A i da znam, ne mogu ništa...

(...)Tumarao sam putem. Avlije su mirisale. Meni jad i tuga. Kažu kako posiješ tako ćeš i žnjeti. Kakvo sam ja zlo onda posijao? Možda i nije bilo zlo, možda samo iskušenje. Osjetih stid što sam pijan, na licu mjesta se otrijeznih. Shvatio sam da je jutro. Svitalo je jutro, ljepše od sto noći. Noć sam volio iznad sto jutara, a ovo jutro je prema tome bilo ljepše od deset hiljada drugih jutara.. Da li sam jedini sa teretom? Naravno da nisam. Moja sudbina je igra naspram tuđih. Ipak me izjedala pasivnost i odbijanje ljudi koji su mi nekoć značili, sad već manje,želio sam da mi ne sude. Nisam želio da me shvate ili budu potpora. Samo da mi ne sude. A svi su mi sudili. Teret koji sam nosio krivio mi je leđa. Kalio sam se pod teretom životnog bremena. Iz dana u dan manje su imali razumijevanja za moje odluke, stavove. Iz dana u dan više sam bivao odbijen. Na kraju sam postao izolovan u svojim mislima, izolovan u okrilju tame koju su postavili decidni stavovi ljudi oko mene. Ostao sam sam. Bar u mislima. Vladar misli o prolaznosti života, mladić sa mislima starca. Kad bih osjetio da su misli iskakale iz kolosjeka tukao bih vreće. To mi je ulijevalo nadu da ću prenijeti ovaj teret na mjesto iskrcavanja, te da ću slobodan, vedar kao nikad skinuti masku iza koje se krijem i ploviti feribotom sreće...

"Daj mi snage, O Allahu, snage da sam kao zemlja, da nadvladam samog sebe svog najvećeg neprijatelja. Prosvijetli me da progledam da si Jedan, da si kadar."

(...)Poletio sam mutnim nebom. Sijevalo je na sve strane. U vrtlogu sjećanja poneka bi se isticala. Smiješio sam se. U trenu bi još sve prolebdilo pred očima i nestalo u crnilu. Nebo je bilo tužno, ali nisam mario. Grohotom sam se smijao nesreći. Vlastitoj. Tuđoj se smijati znao nisam. Samo svojoj. Mislio sam da sam Herkul. Nosio sam teret težine nebesa na sebi. Od dana od kojeg ga nosim šutim. Negdje sam čuo „u ćutanju je sigurnost“. I šutao sam. Činio sam se sam sebi mudar. Nosio sam markerom ili nekad hemijskom olovkom nacrtan krug ili tačku na desnoj šaci. U ruke sam stalno gledao. Ta tačka je značila da šutim. Kad bi me neko pitao zašto sam zamišljen ili zagledan u daljinu, ja bih pogledo ruke, sjetio se djela i nedjela koje su počinile, da bi na kraju ugledao tačku i presreo odgovor. Slegnuo bih ramenima i promrljao neku kliše misao u svoju odbranu. Obično su me smatrali pogubljenim i nemarnim. Profesorica bi često mahala drvenim štapom pred mojim očima da bi prekinula moju telepatsku vezu s prošlosti ili budućnosti, povezanu jednim jedinim pogledom u prazan prostor. Radila je to sve češće. A sve češće sam i ja blejao kao tele u šarena vrata. Taj bijeg od realnosti, bijeg u nigdje, činio mi se mudrim. Često mi je to bila posljednja odbrana. Kao djetetu koje se pravi da spava, kada otac ljut, teškim koracima ulazi u kuću. Što prije sklopi oči, pokrij se dekom do grla i ukoči tijelo. Otac nije imao srca da me budi. Od tad uvijek sam imao nešto u rezervi. Nešto što bi bilo posljednja linija odbrane pred naletima pitanja i znatiželjnih pogleda. Noćas ih je bilo mnogo. Zurili su u toj mjeri da ih je prestao biti i stid kad bi shvatili da ja osjećam poglede na licu. Prostrijelio bi ih pogledom kao lav, kada tjera hijene, koje čekaju savršen trenutak da mu oderu kožu. Ljudi su hijene, a ja nisam bio lav. Poneki bi pogled odbio, ali većina ih se vraćala, ljepila za moju pojavu. Mahnuo sam kelneru da donese račun, izvadio poveću sumu novca, promrmljao tiho :“zadržite kusur“ i nestao pijanim korakom u sivilu sokaka...

Nit' je noć, nit' je dan. Već onako. Slutio sam nečije korake. U kafanu punu dima ušao je čovjek. Crni mantil, šešir, i cigareta u čvrstim vilicama. Podigao je kukasti nos, sijevnuo je oštar pogled prema šanku. Prišao je lakim korakom, naručio rakiju i stopio se u gomili. Nakon njega ušao je nizak čovjek, prilično šeprtljav; na ulazu je zakačio ramenom štok vrata, u toku okretanja da vidi da li je šta razbio jakna mu je zapela za kuku iznad vrata te ga snažno vratila unazad. Nasta žamor i buka, pa se sve opet stiša i vrati u sivilo. Tu i tamo neko bi se zakašljao, neko lupio šakom o sto zbog gubitka na kartama, neko izvadio marke i kitio pjevaljku. Neko bi ušao, neko izašao, muzika bi svirala. Nisam je čuo. Nisam želio. Bančio sam cijeli dan. Odavno sam izgubio broj čaša, čija je sadržina harala mojim grlom. Kelner je sipao, ja sam pio. I tako u krug. Tu i tamo bi neko poslao turu, tu i tamo bi ja vratio duplom. I tako. Pogledao sam na sat. Ni prst pred okom nisam vidio. Odlučih ostati tu do one riječi koja bi me vratila u realnost. Kada čujem „Fajront“ iz usta kelnera, i kad ustanem, pa se skljokam i dovučem do vrata, tad ne znam šta ću. Do tad sjedim i ne marim. Takav sam. Ne puštam krila jer mi nije predodređeno da letim. Ali večeras se crno nebo nadvilo nad moje srce. Strepnja mi je čak i prijala, kao gorki okus od cigarete ujutro na usnama...

Kada nas stvari koje vidimo pune mržnjom, najbolje je sklopiti oči. Kada stvari koje nas okružuju pune bijesom najbolje je otići. Sjedio sam na kamenu i listao uspomene. Ljudi se vole sjećati, kažu da ih nostalgija krijepi snagom i smirenošću. Mene je ispunjavala mržnjom. Mrzio sam sadašnjost, mrzio prošlost. Jedino sam budućnost volio. Tu sam vidio pobjedu, iako sam i u prošlosti i u sadašnjosti osvojio sve trofeje koje je život nudio. Sve što je značilo postalo mi je ništa. U intervalima sam mrzio malo sebe, malo svijet, malo ljude, malo sve ostalo. Iako sam imao mnogo, puno više od gotovo svih ljudi koje sam poznavao, zahvalnost odavno nisam osjećao. Nisam osjećao ni nezahvalnost. Osjećaji su bili mrtvi. Sreći sam vlastitim rukama odrubio glavu, tugu sam dao objesiti. Nizao sam uspjehe iz dana u dan. Ništa mi nisu značili. Prestao sam brojati i pobjede i poraze. Pobjeda je bilo više, ali ništa mi nisu značile. Nisu mi značili ni porazi. Umor je jedino što sam osjećao. Želio sam pobjeći od svega. Morao sam pobjeći od svega. Nisam imao kud. Bio sam suviše mlad za takav poduhvat. Za bijeg tijela morao sam čekati još neko vrijeme. Mogao sam bježati jedino onim nematerijalnim. Dušu sam davno polomio, ostao mi je um. Jedini izvor mog nezadovoljstva. U stotinama besanih noći tražio sam jednog jedinog neprijatelja. Jednu, jedinu barijeru zadovoljstvu i osmijehu. Nisam ništa našao. Nisam nikog našao. Tražio sam bilo šta s čim bi mogao da se borim, da odmjerim snage prsa u prsa. Ništa i nikog nisam našao. Jedino sebe. Drugog sebe. Takav sam postojao. Jedan kojeg su ljudi poznavali, i jedan koji je čučao u meni. Svo vrijeme su bratski prepuštali mjesto jedan drugom znajući kad je čiji red. Sad više reda nije bilo. Koji je od njih dvojice ovo pisao ne znam. Jedan je postao višak...